POETIKAZEMLJE

Jelena Nelević-Martinović: Moć umjetnika/ca je da predstave sam život

Za svoju poeziju tvrdi da je izašla iz rodnih okvira, no ne želi se svrstati u kategoriju ženskog pisma. Jelena Nelević-Martinović je dio “prvog vala” crnogorskih pjesnikinja i jedna je od četiri autorice prve i jedine antologije pjesama koje su napisale žene iz Crne Gore, naslovljene “Koret*na asfaltu”, objavljene u ožujku 2014. godine.

Iako je zasad jedina, antologiju nisu objavili crnogorski izdavači. Ignoriranje žena koje se usuđuju baviti pisanjem, odnosno “muškim” poslom je očigledno, pogotovo ako ovome pridodamo činjenicu da gotovo ništa što je napisano o spomenutoj antologiji i objavljeno na internetu nije djelo autora/ica iz Crne Gore, kao i to da se domaći sajtovi antologijom uopće nisu bavili.

“Poezija nije isplativa izdavačima. Prozu čitaju gotovo svi, poeziju rijetki. Ne prodaje se. To je bio projekat Vijeća Crnogoraca Hrvatske. Na taj način su pokušali da približe dešavanja u savremenoj književnosti dijaspori. Tanja Bakić, Lena Rut Stefanović, Dragana Tripković i ja smo objedinile svoju poeziju u toj antologiji i na taj način smo prikazale raznovrsnost poetika i prisutpa stvaralaštvu. Mislim da je to dobar projekat upravo zbog njegove raznovrsnosti,” pojasnila je Nelević-Martinović.

Budući da je svrstavaju u dio “prvog vala”, na pitanje znači li to da prije generacije kojoj pripada u Crnoj Gori nije bilo žena koje su se usuđivale pisati i objavljivati, Nelević-Martinović je izjavila da smatra da se taj termin odnosi na val nove crnogorske književnosti. Naglasila je i da ima žena koje su stvarale i ranije, istaknuvši Bosiljku Pušić i Darinku Jevrić, “pjesnikinje koje nisu razmišljale treba li se usuditi biti, jer u suprotnom ne bi to ni bile”.

Nelević-Martinović ne pristaje da se njeno pisanje podvodi pod žensko pismo:

“Žensko pismo je termin koji je meni uvijek bio nejasan, čak i u trenucima kada se krajem 90-tih desio bum nove crnogorske književnosti i kada su se pod ženskim pismom podrazumijevali glasovi koji su se tada prvenstveno našli u poeziji. Tako smo s jedne strane dobili novu crnogorsku književnost, prozu koju su pisali muškarci i poeziju u koju su pisale žene. Svi oni su se odlikovali drugačijim pristupom, stilom, pisanjem, kvalitetom, načinom i bili potpuno bliski evropskoj savremenoj književnosti.

I javnost je bile iznenađena da iz ‘takve sredine’, koja se uvijek mjerila Njegošem, iz nekog razloga dolaze moderni/e autori/ke, savremeni/e u najboljem maniru književnosti, tada svrstane u postmodernu. Tada se pojavila formulacija ženskog pisma. A mislim da je to samo jedan trenutak, kada se slučajno dogodilo da su se žene ‘bavile’ poezijom”, objašnjava Nelević-Martinović.

Ističući da književnost ne trpi ovakvu vrstu ograda, Nelević-Martinović je istaknula da se ova poezija i poetika žena nikako ne bi mogla odrediti kao ženska, u smislu tema i načina na koje su obrađivane.

“U njihovim rukopisima se ne može naći ključ po kome bi se, a da ne znate ko je autor/ka, pjesma mogla pročitati kao muška ili ženska. U tome je snaga nove poezije koja je izašla iz rodnih okvira i prevazišla očekivanja o tome o čemu bi žene mogle pisati. O ljubavi, emocijama, stanjima, prirodi, svijetu, ljudima – da, ali na jedan ne-rodni način”, izjavila je.

Nelević-Martinović smatra da žensko pismo možda može postojati u smislu analiziranja rukopisa, “grafološki i nikako drugačije”.

“To, da su pisale žene o svojim stanjima, oh, pa pisci pišu o stanjima i stvaraju likove, muške i ženske, jednako dobre bez obzira na sopstveni pol. Nisam sigurna koliko spisateljice koje stvaraju na ovim prostorima pristaju na odrednicu žensko pismo. U razgovorima sa njima nikada nisam naišla na odobravanje takvog svrstavanja ili podjele jer to onima koji stvaraju ne znači ama baš ništa.

Postoji li razlika između muškarca ili žene u pisanju? Postoji samo dobra ili loša književnost. Sve ostalo su nijanse i sposobnosti percipiranja ili reprodukcije onih koji pišu”, tvrdi Nelević-Martinović.

Uprkos tako ‘tvrdim’ stavovima i odricanju od prepoznatljivosti ženskog pisma, istaknula je da je sigurno da se kod spisateljica koje su se javile 90-ih godina prošlog stoljeća desila jedna vrsta ‘oslobođenja’ .

“Pojavila se generacija onih koji su stvarali/e uprkos ‘ničemu’, koji su shvatili da im se dogodio rat na kraju 20. vijeka, u onom trenutku kada smo svi sa ovih prostora već dobro bili svjesni savremene civilizacije, Evrope, svijeta, života naše generacije koja je odrastala u nekim drugim zemljama.

Ti ljudi su pisali ogoljeno, zaboravili su na najopasniju po umjetnika stvar – a to je autocenzura. Nije ih bilo briga da li će se to što su napisali i objavili čitati dalje kroz njih, njihove živote, niti da li će se te situacije, emocije, stanja, likovi u ovoj maloj sredini pretakati u realne okvire. I da li će oni koji čitaju to provlačiti kroz ono što danas zovemo rijalitijima”, rekla je Nelević-Martinović.

Najčešće pitanje koje dobija od ljudi koji su čitali njenu poeziju je, kako je rekla, “da li se to meni desilo meni, da li sam ja to doživjela, da li je to pjesma o nekome i nečemu”.

“Obavezno su me pitali o ljudima ili događajima za koje su mogli pretpostaviti da su junaci djela. I najzanimljivije od svega je što su prepoznavali sopstvena stanja, događanja i situacije i pitali me kako sam mogla da prenesem neki osjećaj tako tačno, a da ga nisam doživjela.

I onda šta – treba da se pravdaš da to jesi ili nijesi ti. To nije poenta. To nije čitanje. To je golo sirovo prepoznavanje radi prepričavanja. Radi neke druge priče koja nema veze sa umjetnošću. Ako se umjetnik/ca usudi da uđe u tu priču pravdanja, njegovo/njeno stvaralaštvo prestaje da postoji. Postaje neka vrsta tabloida, rijalitija.

Umjetnici/ce nisu i ne smiju da budu red carpet, estrada i jet set. Oni imaju drugačiju moć, ali ona dolazi iz drugih stvari. Moć je u tome da predstaviš sam život. U svoj njegovoj raskoši pa makar se ona nalazila u opisu mirisa čovjeka koji stoji ispred tebe u redu pred šalterom. Iz toga mirisa možeš da izvučeš liniju života. Bilo kojeg. I to može da bude tačno ono što se dogodilo nekome nekad, ili će se dogoditi, ovdje ili 100.000 kilometara daleko u nekoj kineskoj provinciji”, istaknula je.

Govoreći o pjesnikinjama i spisateljicama nekad i sad, Nelević-Martinović je naglasila da su tijekom cjelokupne povijesti ljudskog roda postojale žene koje su pisale bez obzira na situaciju u društvu ili okruženje, onako kako im je ‘savjest’ nalagala.

“Bez obzira na nazočnu diskriminaciju žena, odnosno njiihove uloge u dominantno muškom ratnom svijetu, uvijek su postojale one koje su stvarale hrabro i čisto. Virdžinija Vulf, Cvetajeva, Ahmatova, Meri Šeli, Simon de Bovoar – za njih se ne bi moglo reći da su u živjele u liberalnim otvorenim društvima. Neke čak i bez prava glasa.

Tako da, kao što postoje hrabri i manje hrabri, vješti i manje vješti, dobri i manje dobri…postoje ‘žene pisci’. U tradicionalnom jezičkom diskursu ‘čovjek žena’, ona koja je iskoračila iz okvira i zbog čega joj se svi dive. Jer je uradila nešto dobro. Hrabro,” smatra Nelević-Martinović.

Za pjesme Nelević-Martinović rečeno je da pomiču rodne granice i da “moraju biti u svakoj školskoj čitanci u zemljama članicama EU”.

Na pitanje koju bi svoju pjesmu uvrstila u školski udžbenik kada bi mogla da bira kazala je:

“Moje pjesme možda mogu da se čitaju kao neke koje pomjeraju rodne granice. Možda baš zbog mog ubjeđenja da u stvaranju toga nema. EU i čitanke – to mi miriše na demokratiju u stvaralaštvu. Kao da je to neki ekskluzivitet. U udžbenike neka me uvrste kada se u Crnoj Gori stvori kritička i analitička scena koja bi o tome mogla da odlučuje. Ovako, u udžbenike kao i svugdje, svako može ‘ako zna nekoga’ da mu ‘završi nešto'”.

Iz antologije “Koret na asfaltu”:

Velika ja

Kad ja uđem, svi zaćute.
Izgovorene riječi uz tresak padaju na pod.
I dignu svu unesenu prljavštinu.

Umjesto fine prašine koje se vidi
Kada sunce obasja sobu
I čini da sve stare stvari izgledaju novo
Oko mene je oreol groze.

Krenem naprijed jaka i predivna
Ispravim leđa, isturim grudi i zabacim kosu
I namjerno okrećem onaj profil sa ožiljkom
Tada se smijem, pokazujući svoje rođene zube.

Ja nisam raspon mojih bokova
Obim mojih grudi,
Boja mojih očiju i savršeno odmjeren
Rastvor kilograma i santimetara.
Makar nisam kada me pitaju.
Lijepa sam.
Kao bagremov cvijet puknem i rastopim se u pogledima
Ja sam novo piće bogova.
Napravljeno onda kada je ambrozije konačno nestalo.
Snažnije od poznate hemije zamutim vid
Pojačavam čula do tačke
Kada se užitak više ne može podnijeti.

Mamac za sve koji vole bol
Jezikom sočno pucketam kao bičem.
Moje riječi ne padaju na pod
Već stvaraju slike koje svi vide.
Ogoljavam fantazije koje se stapaju u jednu
Zajedničku i stojim tu,
Kao gola pod pogledima koji klize niz kožu.

Razlika je u tome što prodirem ja
Dok se o mene sve odbija.

*Koret je najelegantniji dio tradicionalne ženske nošnje, ‘spojen’ sa asfaltom ukazuje na vezu tradicije i savremenog doba.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tekst: Marijana Camović

LENA RUTH STEFANOVIĆ, KNJIŽEVNICA: Priča bez kraja

Lena Ruth Stefanović diplomirala je rusku literaturu na Univerzitetu “Kliment Ohridski” u Sofiji, a poslijediplomske studije kineskog jezika i kulture završila je na BLCU u Pekingu. Takođe, na Fakultetu političkih nauka u Podgorici diplomirala je na Akademiji za diplomatiju “Gavro Vuković” 2003. godine. Doktorirala je na Puškinovom državnom institutu u Moskvi. Članica je crnogorskog PEN-a i Izvršnog odbora Savjeta evropskih književnika. Objavljene su njene knjige: Arhetip čuda (OKF, Cetinje, 2006), Io Triumphe (OKF, Cetinje, 2008), Đavo, jedna neautorizovana biografija (OKF, Cetinje, 2011). Uvrštena je u veliki broj antologija, uključujući Antologiju savremene crnogorske literature na engleskom jeziku (Katedrala, 2010) i Najbolja evropska fantastika (2014).

MONITOR: Nedavno je u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović” u Podgorici promovisana Vaša knjiga “Boja promene”. Knjiga je nastala kao projekat vas i još dvije umjetnice – prijateljice: Vaše pjesme, slike Biljane Keković i dizajn Svetlane Lole Miličković. Kad je nastala ta ideja i koliko je vremena trebalo da se to realizuje?

STEFANOVIĆ: Upravo smo nas tri pričale o tome… To je dug proces. Tehnička realizacija, od predaje dokumenata na konkurs Ministarstva kulture za sufinansiranje projekata iz oblasti kulture pa do promocije, trajala je dve godine. Prvu pesmu iz ove zbirke napisala sam tri godine pre toga, a Bilja je na ciklusu slika Talks radila gotovo deset godina. Lola je ova dva umetnička izraza spojila tako da knjiga ima dva početka, koji se susreću negde na sredini, a nema kraj, odnosno genijalnim dizajnerskim rešenjem pretvorila je našu priču u onu bez kraja.

Moj prijatelj Yoav Ben-Dov, koji ima veoma impresivnu biografiju – doktor je filozofije kvantne mehanike, predavač na univerzitetu u Tel Avivu, poznavalac kabale i autor prve knjige o Tarotu na hebrejskom jeziku, kaže da je ovako dug proces objavljivanja slojevitih knjiga neizbežan jer ideje i inspiracija stvar su gornjeg sveta, dok je objavljivanje već deo ovog našeg, donjeg sveta.

MONITOR: Knjiga funkcioniše ne samo kao zbirka Vaše poezije, već i kao neka manja monografija slika Biljane Keković. Zanimljiv je naslov knjige – “Boja promene”, jer asocira na kinesku Knjigu promjena. Šta je za Vas ta boja?

STEFANOVIĆ: To mi je bila namera. Tanja Bakić, naša pesnikinja i teoretičarka književnosti, je ovu knjigu nazvala “pjesničkom monografijom”. Bilja je jedna od naših najpriznatijih savremenih umetnica, njen rad ima odjeka daleko van granica naše zemlje i osetila sam da bi to bilo ono pravo, spojiti efekte koje daju jaka reč i upečatljiva, gotovo arhetipska slika. Slika je univerzalna, njoj ne treba prevod, a knjiga je dvojezična, na crnogorskom i engleskom, jer smo htele da našu savremenu umetnost na taj način afirmišemo i van našeg govornog područja.

Svoju prvu Knjigu promena u prevodu Ričarda Vilhelma sa predgovorom Karla Gustava Junga držala sam u rukama pre nekih dvadeset godina. Uopšte je nisam razumela. Pošto postoji metod konsultovanja knjige putem bacanja novčića, pitala sam je šta misli o meni; ovaj izvor mudrosti i osnova kineske filozifije odgovorio mi je četvrtim heksagramom: “Mlada budala”. Shvatila sam da se radi o jednoj iskrenoj knjizi, koja se ne libi da vam saspe istinu u lice. Tada sam počela da proučavam kinesku misao, stigla sam do pekinškog Univerziteta za jezik i kulturu, ali dok sam došla do učenja Hilari Baret, jednog od najvećih savremenih stručnjaka za Knjigu promena, puno vode je proteklo i kineskom Žutom rekom i našom Moračom. Za mene lično ta boja je zelena, boja duhovno slobodne Crne Gore.

Na našem grbu, na štitu na prsima dvoglavog orla stoji lav. Sam lav, simbol našeg naroda, je zlatan i predstavlja mudrost, velikodušnost , slavu, postojanost i veru, dok je podnožje na kojem stoji – zeleno, u heraldici – simbol izobilja, radosti, nade i odanosti. To su boje u kojima nas ja vidim.

MONITOR: Pjesme iz ove zbirke govore o Crnoj Gori, a mnoge su nastajale u nekim drugim mjestima. Poslednjih godina živjeli ste u Moskvi, gdje ste doktorirali na Puškinovom državnom institutu univezitetu. Da li se zemlja više voli i inspirativnija je kad ste daleko od nje?

STEFANOVIĆ: Ta tema nostalgije, čežnje za domovinom i rodnim krajem upravo je proslavljena u delima ruskih pisaca – emigranata; recimo kod Vladimira Nabokova “potraga za izgubljenim rajem” ponavlja se poput lajt-motiva iz romana u roman. Srećom, moja izbivanja, su bila relativno kratkotrajna, ja se uvek prilično brzo vratim kući. U tim međuvremenima, tokom odsustva, nostalgija, tuga, patnja za svojim, za rođenim, za poznatim i pounutrenim gotovo da fizički boli, otuda pesme o Crnoj Gori nastale van nje. Puškinov institut je upravo katedra primenjene lingvistike Univerziteta Lomonosov, koja je, kao naročito bitna za razvoj nauke o jeziku, izdvojena u zasebnu budžetsku instituciju. Moja teza, “Socijalne funkcije ruskog jezika u savremenoj Crnoj Gori” prva je disertacija u Rusiji, koja je napisana i odbranjena sa pozicija montenegristike, a MaxPress, izdavačka kuća Univerziteta Lomonosov objavila je taj rad u vidu monografije.

MONITOR: U Crnoj Gori poslednjih godina imamo dosta ozbiljnih pjesnikinja i spisateljica. Volio bih da nam prokomentarišete tu pojavu – uspješne žene spisateljice u tradicionalnoj Crnoj Gori.

STEFANOVIĆ: Hvala Vam na ovom pitanju. Poslednjih desetakak godina se puno priča o nama, imam informaciju, od prof. dr Aleksandre Nikčević Batrićević, da smo, kao fenomen, već postale i tema nekih ozbiljnih naučnih skupova u inostranstvu. Moj prijatelj, i jedan od najuglednijih advokata u oblasti autorskih prava u EU, Kurt Van Damme, koji poznaje opus Jelene Nelević Martinović, tvrdi da njene pesme, koje pomeraju rodne i genderne granice, moraju biti u svakoj školskoj čitanci u zemaljama – članicama Evropske unije. I zaista, kada čitate to, što rade Jelena, Tanja Bakić, Dragana Tripković – da nabrojim samo neke od nas, shvatate da se zaista radi o fenomenu. Dobro ste primetili da se radi o ozbiljnom pismu, zaista se niko od nas ne bavi komercijalom. Valjda zato što su naše žene vekovima ćutale, jer imale su preče obaveze, da brane svoja ognjišta i podižu decu dok su muškarci bili na bojnim poljima. Klasičan prikaz tradicionalne Crnogorke je sa puškom u jednoj ruci, dok drugom ljulja kolevku… Valjda je svo to iskustvo, koje su one vekovima baštinile i pohranjivale, na neki način, progovorilo kroz nas.

MONITOR: Školovali ste se u Beogradu, Sofiji,PBekingu, Podgorici, Moskvi… Živjeli ste u mnogim evropskim gradovima. Moram Vas pitati – zašto Crna Gora kao izbor?

STEFANOVIĆ: Zov krvi. Genetsko pamćenje. Moji preci – po genealoškom stablu smo tu od 15. veka – su pokoljenjima na ovoj zemlji, slavili su je svojim životima i zbog nje odlazili u smrt. U tom smislu ja nisam imala izbora, pripadam ovde, Crna Gora je moja sudbina. Ta moja stranstvovanja, i to je indirektno bilo zahvaljući ovom narodu – priroda posla mog oca, ambasadora Milenka Stefanovića, zatim moja studijska usavršavanja. Ja se uvek osećam da predstavljam celu svoju zemlju, i pošto nas nema mnogo, da će šta god budu mislili o meni – misliti o svima nama. To je velika odgovornost. Isto tako, pošto mi je bila data mogućnost da steknem neka znanja koja do skoro kod nas nisu bila lako dostupna, i kineska i jevrejska misao su se kod nas do skoro mogle proučavati samo iz knjiga, osećam da je to moj dug da svojim stvaralaštvom, koliko je to moguće, te ideje prenesem na rodno tle.

Miroslav MINIĆ