POETIKAZEMLJE

MILENA JE GLAS IZ PAKLA

Roman Olje Knežević Milena & druge društvene reforme koji je nedavno objavljen u izdanju Vijesti, već je rasprodat. Oni koji su ga pročitali, ali i oni koji nisu, prepričavaju zgode glavne junakinje Milene, pokušavaju čak i da odgonetnu koje ličnosti iz stvarnog života odgovaraju likovima romana. Mnogi forumi prepuni su kritika, analiza i komentara, ali i pitanja kad će da se štampa drugo izdanje, jer ne mogu da nabave roman. Olja Knežević rođena je u Podgorici. Diplomirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu https://vgrmalaysia.net/ u Beogradu. Živi u Londonu, gdje je magistrirala kreativno pisanje. Objavila je nekoliko priča na engleskom jeziku.     

MONITOR: Vaš roman je pisan prilično intimističkim tonom. Iako je književno djelo fikcija i „kreativna laž“ ono nudi mnoge asocijacije na ličnosti iz crnogorskog političkog života. Da li vam smeta što na raznim forumima čitaoci pokušavaju da nađu vezu između likova romana i stvarnih ličnosti?

KNEŽEVIĆ: Ton je intimistički, kažu svi, i drago mi je da to govore, dok god se zna da intimistički ton ne znači intimnu ispovijest, što, izgleda, mnogi ne razumiju. Dakle, ovo nije intimna ispovijest, a ako tako zvuči, to prosto znači da sam uspješno stvorila Milenu, njen ugao gledanja na život te svijet koji je okružuje. Pisanje kroz kreativnu laž nudi put do istine. Ali, čije istine? Samo autorove? Ako je tako, onda to nije dobra literatura. Međutim, ako se kroz kreativnu laž, pa još pisanu intimističkim tonom, bocka duh i savjest društva, ismijavaju neke slijepo prihvaćene zablude, onda je to književnost, ili barem dobar put ka njoj. I zato bih mogla smatrati komplimentom to što čitaoci prepoznaju likove, prepoznaju sebe i druge u mojim likovima. I ja bih to radila. Ja to i jesam radila. Recimo, čitajući Filipa Rota, uvijek sam se pitala je li on profesor Kepeš, ima li ga ipak više u Zukermanu, Mikiju Sabatu, ko su sve te žene, a zapravo sam nesvjesno uranjala u sve svjetove koje je veoma uvjerljivo gradio.

MONITOR: Vaše pisanje karakteriše lakoća pripovijedanja, a obrađujete surove crnogorske teme. Zanima me kako je roman nastajao, koliko ste ga dugo pisali i da li je on ipak bio svojevrsni „obračun“ sa našom stvarnošću?

KNEŽEVIĆ: „Piši o svojoj teritoriji“ - bio je prvi savjet mog mentora na postdiplomskim studijama. „Samo ti od trideset upisanih postdiplomaca imaš svoju jasnu teritoriju, neobičnu za ovo podneblje - Crnu Goru“. Tako je nastala moja prva priča na engleskom U Sekinoj zemlji koja obrađuje svakodnevni crnogorski konflikt: država je pokrovitelj kriminala. To nije bio moj obračun sa stvarnošću, već prvi izbor teme koja se u literaturi ne može izbjeći kada je piščeva teritorija pod vladavinom diktature. Priča U Sekinoj zemlji objavljena je u jednoj londonskoj zbirci, pomenuta je kao svježa energija u kritici zbirke u Times Literary Supplement-u, i ja sam je iskoristila kao okosnicu za nastajanje Milene & drugih društvenih reformi. Milena se odmah nametnula kao pripovjedačica koja se od ružne stvarnosti brani humorom i samoironijom. Tako sam ubola tu, najbolju, kombinaciju, lakim pripovijedanjem obraditi surove teme.

MONITOR: U romanu se bavite i jednom vrlo teškom temom – seks trafikingom. Koliko vam je u ovome pomogao rad vaše majke Ljiljane Raičević, direktorke „Sigurne ženske kuće“?

KNEŽEVIĆ: Jako, mnogo. Humanitarni projekat moje majke, Sigurna ženska kuća, bio je mjesto gdje sam se susrela oči u oči sa žrtvom seks-trafikinga, Svetlanom, koja će ubrzo postati čuveni slučaj S.Č. i koja me, naravno,  inspirisala. I nakon četiri godine ropstva i ponižavanja, vidjelo se da je ona dobra i inteligentna osoba od koje se mogla naučiti vještina preživljavanja pakla. Sigurna ženska kuća bio je njen otok slobode, gdje je napokon mogla vratiti povjerenje u ljude, odakle je krenula u novi život. I ne samo ona. Mnoge žene i djeca. Žalosno je, što je nauštrb slobode i prava građana Crne Gore, taj skandal zataškan.

MONITOR: Zanimljivo je da ste roman prvo pisali na engleskom.  Kako su Englezi, koji su ga čitali u nastajanju, reagovali na dio romana koji se dešava u Crnoj Gori?

KNEŽEVIĆ: Englezima je, mojim kolegama sa studija i profesorima, koji su Milenu čitali u nastajanju, taj crnogorski mizanscen, naravno originalan i interesantan. Uranjali su u jedan novi svijet. Milena ih je u taj svijet uvodila  neobičnim pripovijedačkim glasom, glasom iz pakla, istočnoevropskom intonacijom samoironije.

MONITOR: Pošto ste objavili priču u zbirci „Sloboda“, projektu Amnesti internešnala, zanima me Vaše mišljenje – je li obaveza savremenog umjetnika da bude angažovan, da obrađuje teme iz svakodnevice i na taj način pokušava da mijenja stvarnost?

KNEŽEVIĆ: Pretpostavljam da je vaše pitanje retoričko. Amnestijeva zbirka Sloboda, koja je okupila veliki broj svjetski poznatih velikana literature i – mene, upravo je dokaz da se pri obradi važnih društvenih tema i strujanja – u slučaju Amnestija bila su to ljudska prava – poseže za literaturom. Svi su se ti veliki pisci odazvali pozivu Amnestija, i imali već spremnu priču. Da li treba reći išta više od toga? Jedan čitalac iz Kanade bio je posebno dirnut mojom pričom Učionica, te je  na svom blogu zahvaljivao sudbini što mu je dodijelila Kanadu za domovinu, jer je, eto, shvatio da ima domovina koje su ljudima slobodnog duha potencijalni neprijatelji, a ne zaštitnici. Toga čitaoca pominjem jer je moja priča kompletirala njegovu sliku o stvarnosti. Znači, nije promijenila njegovo okruženje, ali je promijenila njegov unutrašnji svijet. Ta jedna priča. Tog dalekog čitaoca. Znači, ima nade.

MONITOR: Već neko vrijeme za Art, dodatak Vijesti, pišete kolumnu „Iz Londona, s ljubavlju“ koja je izazvala veliku pažnju čitalaca. Iako pišete o životu u Londonu, često se bavite Crnom Gorom i u tekstovima se osjeća nostalgija?

KNEŽEVIĆ: Crna Gora, a možda i svaka domovina, najviše se voli iz daleka. Slično tome, i djetinjstvo i mladost, najljepši su posmatrani sa distance. Ovaj spoj gradi tu specifičnu nostalgiju iseljenika. Ja ga koristim u svojim tekstovima Iz Londona, s ljubavlju. Trenutno nisam u Londonu, a London gori i pljačka se. Na ulicama je ratno stanje. Tužna sam zbog toga. Već sam nekoliko godina osjećala da u podzemlju Londona, grada čiji su stubovi razvitka sagrađeni od međuljudske tolerancije, bruji mržnja. Pitala sam se kako će se to riješiti, gdje je ljudski potencijal koji će riješiti mržnju i siromaštvo. Naivno sam se nadala da će London dokazati da je to moguće uraditi mirnim putem, demokratski. A ipak sam na kraju romana o Mileni stavila da se „svašta u Londonu nakotilo“. Sada osjećam nostalgiju za tim gradom. Iz Londona s ljubavlju do sada je bilo ono dobro dijete koje ne pravi probleme, a Milena ono malo problematičnije. Na kraju se to problematično često izvuče i uspije. A ono dobro dijete u jednom trenutku podivlja. I ja jedva čekam rasplet, otvorena sam za iznenađenja.

Miroslav MINIĆ

(MONITOR, broj 1086, 12. avgust 2011)

Dragana Tripković: egzotiku prihvatam u svakom obliku

Dugo godina ste se bavili novinarstvom. Da li vam i u kojim sitacijama ta profesija nedostaje?

Sa novinarstvom uvijek mislim da sam na pauzi. To je profesija koju mnogo volim i koja mi je pričinjavala zadovoljstvo. Ovome vremenu fali dostojanstvenih profesija, a novinarstvo je upravo pogođeno deficitom etike. Nadam se da će biti bolje. Uvijek se nadam naivnim stvarima. Ipak, ponekad napišem neki tekst ili uradim intervju kad mi se ukaže prilika I, ako je sagovornik dobar. Sviđa mi se radio novinarstvo. Čini mi se da je radio izvještavanje još uvijek zadržalo izvjesnu plemenitost u primjeni. Osim toga, na radiju se dogodila prva revolucija u načinu medijskog plasiranja informacija, kada je Orson Vels zapalio svijet radio dramom “Rat svjetova”. Možda se ponovo nešto tako revolucionarno desi u novinarstvu ili u umjetnosti, nakon skoro 80 godina ničega.

Završili ste FDU smjer dramturgija. Ako se ne varam bili ste prva generacija. Koliko ovaj smjer danas omogućava mladima u CG da se isključivo bave tim poslom?

Ovaj smjer nije nešto što možemo nazvati perspektivnom profesijom u Crnoj Gori. Potrebno je mnogo ljubavi i entuzijazma da biste se bavili dramaturgijom. Nakon 10 godina od otvaranja katedre za dramaturgiju, nijesmo još uvijek prepoznali potencijal ove profesije. Sporadični slučajevi ne govore mnogo jer toliko kadrova morate negdje smjestiti, negdje uposliti, dati im neko tržište. Ne možete se isključivo baviti poslom dramaturga jer se kao dramaturg morate baviti baš svim i svačim. Odnosno, poslovima kojima bi se bavio bilo koji umjetnik danas na svijetu. Kao dramaturg morate znati mnogo i biti spremni na razne izazove, morate znati analizirati vrijeme, društvene i umjetničke prilike, znati kad da se povučete, a kada da nastupite. Dramaturg mora procijeniti kad ima što reći svijetu i kad je svijet spreman da sluša.

Godinama pišete poeziju. Međutim,priznaćete da je u CG manje ženskih nego muških pisaca. Šta mislite, zašto je manje ženskih pisaca?

Nije manje ženskih pjesnikinja i spisateljica, samo književnost, a posebno poezija trenutno ne pripadaju prostoru galame. Recimo, u nedavno objavljenoj antologiji “Pjesnikinje Crne Gore 1970 – 2015”, Jovanka Vukanović je sabrala poeziju preko 20 crnogorskih pjesnikinja. U jednoj antologiji najznačajnijih crnogoriskih pjesnika, koja je objavljena prije svega 3-4 godine, priređivač nije mogao u XX vijeku da nađe ni jednu jedinu crnogorsku pjesnikinju. Tako da je pitanje žena i muškaraca koji pišu u Crnoj Gori dosta kompleksnije od same podjele. Poezija je promijenila svoj oblik i značaj pojavom blogova i portala. To, što smo mi ovdje zarobljeni u naše male, nekritičke i samozadovoljne pozicije, ne znači da se u aktuelnoj književnosti ne dešava ozbiljna poezija i ozbiljna umjetnost. Ova naša je još uvijek dio kafanskih anegdota, fejsbuk doskočica, impotentnih stavova bez prave svrhe i potrebe. Poenta je da nije malo žena koje pišu, već da je malo dobre književnosti.

Član ste Savjeta RTCG. Kako procjenujete današnju medijsaku sliku, barem kada je riječ o kulturno obrazovnom i dječjem programu?

Pokušavam da djelujem u pravcu poboljšanja statusa radnika u kuluturi, pa samim tim i novinara koji se bave kulturom. Kultura uvijek prva pati kad dođe do nekih kriznih stanja, pa se desi da kulturno-umjetnički program bude žrtva politike vrlo često i vrlo lako. Ljudi koji se bave kulturom nijesu nikakve propagandne zvijeri niti spin doktori, tako da dođete često do ponižavajuće pozicije da morate da objašnjavate nešto što ste mislili da se podrazumijeva. Između ostalog, to je da ma čime se bavili i ma kakvi vaši politički stavovi bili, svi vas prepoznaju po vašoj kulturi i obrazovanju, odnosno imidžu koji ste stvorili preko tog prostora. Pogotovo ako govorimo o Javnom servisu koji je obavezan da radi na promociji kulture, obrazovanja i nauke.

Često imate priliku da putujete. S kojom ste zemljom fascinirani i gdje bi mogli da živite?

Dugo sam tražila zemlju u kojoj bih mogla da živim, ali sam shvatila da tražim zemlju u kojoj bih mogla da živim kao u Crnoj Gori. Sad znam da bih mogla da putujem baš svuda i na kolko hoćete, ali samo mogu da živim u Crnoj Gori. Mislim da ne postoji idealno uređena zemlja, ali recimo da su tome uvijek bile blizu SAD i Njemačka. Što se tiče hedonizma, vjerovatno nas sve opčinjavaju Italija, Francuska i Španija. Ako hoćete malo dalje, opet ćete na ovaj ili onaj način dobiti iste ove zemlje. Nijesam bila u Indiji i Kini još uvijek, ali želim. Egzotiku prihvatam u svakom obliku, tako da sam uvijek iznova fascinirana Crnom Gorom.

Imate li stahova? Čega se plašite?
Imam mnoge strahove.

Šta vam uvijek izmami osmijeh?

Pas i glupost.

Na koji dio života ste ponosni?

Na ovaj sad.

Tekst: R. Novaković