POETIKAZEMLJE

INTERESUJE ME ODNOS IZMEĐU POJEDINCA I ZAJEDNICE

Mojca Kumerdej - spisateljica, filozofkinja, publicistkinja i umjetnička kritičarka,  gostovala je na nedavno završenom festivalu Odakle zovem. Rođena je u Ljubljani, gdje je na Filozofskom fakultetu završila studije filozofije i sociologije kulture. Pored beletristike, piše i publicističke tekstove, kao i kritičke tekstove o savremenom plesu, performansu i intermedijskoj umjetnosti.

MONITOR: Nedavno ste u Podgorici, na festivalu “Odakle zovem” pormovisali djela “Tamna materija” i “Kronosova žetva”.  Podgorička publika je bila vrlo zainteresovana pa mi kažite kakve utiske nosite sa festivala, jer je ovo prvi put da gostujete u Crnoj Gori?

KUMERDEJ: Oduševljena sam! Festival je odličan - koncept i  organizacija , ali i lokacija i atmosfera uz šum rijeke Ribnice.

MONITOR: “Tamna materija”  je prevedena na srpski jezik. U tom djelu kroz perspektive raznovrsnih likova, oštro, precizno i povremeno duhovito otkrivate unutrašnje rubove svakog pojedinca i savremenog društva. Naslov je vrlo zanimljiv… Kako je nastala zbirka, koja je ideja djela?

KUMERDEJ: Jako me raduje što je Geopoetika objavila Tamnu materiju, jer je to izdavačka kuća s visoko profilisanim programom i profesionalnošću. Isto tako me raduje što je knjigu prevela odlična prevoditeljka i pjesnikinja Ana Ristović, koja ima izuzetan osjećaj za jezičke detalje i ritam, što mi se u književnosti čini jako važnim.  Tamna materija nastajala je godinama. Ako je uporedim sa prethodnom zbirkom kratkih priča Fragma, napisana je iz tamnije perspektive. U obje zbirke priče su napisane kroz perspektivu različitih protagonista – to su žene, muškarci, djeca iz različitih društvenih slojeva… Međutim u Tamnoj materiji više je naglašen odnos između pojedinca i zajednice. Dvije priče stavljene su u blisku budućnost, i mada je jedna od njih - Program nacionalne obnove  distopična, sadrži (samo)ironiju, koja je inače prisutna u mojim knjigama.

Na početak i kraj zbirke stavila sam priče Jetrenko i Kaca, koje preispituju identitet subjekta u vrlo bazičnom smislu. Obje priče mogu se čitati doslovno, ali isto tako i kao radikalne situacije, u kojima se čovjeku mogu za samo jedan tren  srušiti koordinate vlastitog univerzuma. 

MONITOR: Radnja novog romana „Kronosova  žetva”, koji je takođe promovisan na festivalu “Odakle zovem”, smještena je u 16. vijek. U ovom svojevrsnom istorijskom romanu pišete o ljudima koji su umirali za svoje ideje. Volio bih da nam kažete kako je nastala ideja o pisanju ovog djela, da li zbog ideje o idealizmu koji je danas skoro iščezao?

KUMERDEJ: Roman Kronosova žetva stavljen je u 16. vijek na područje današnjeg slovenačkog prostora, u konflikt između luterana i katolika. Kao i u mojim kratkim pričama, interesovao me je i odnos između pojedinaca i zajednice. Jedan od glavnih likova je kolektivni subjekat - narod, koji predstavu o svojoj homogenosti realizuje na dva načina: prepoznavanjem stranaca koji žive pored njih i prepoznavanjem stranaca unutar samog naroda, usred kojeg stoji žrtvenik, na kome može da se nađe bilo ko. Tada su na njega najviše stavljane žene, koje su se bavile prirodnom medicinom ili koje nisu življele onako kako je narod zamišljao, ili ih je narod zbog bilo kog razloga prepoznao kao sumnjive. Sudski progoni vještica u mom romanu predstavljeni su kao manipulativno sredstvo, kojim vlast disciplinuje ljude, da bi se okrenuli od paganstva i drugih herezija, mada u biti nije išlo za različite religiozne koncepte, nego za politiku. Ali u svim slojevima tadašnjeg društva  žive pojedinci -  muškarci i žene, koji se protive sveopštoj koreografiji straha i nasilja i koje tjera želja za znanjem i stvaralaštvom ili za načinom života, koji se ne uklapa u tadašnji mainstream.

Mada roman nije metafora savremenog svijeta, jer pravim razliku između 16. vijeka i sadašnjeg vremena, neki tadašnji mehanizmi između vlasti i naroda su slični savremenim mehanizmima. I u 16. vjeku postojala je ideja o kraju vremena, pa i o tome da se ne može ništa promijeni. Zato mi se danas čini lični etički stav, da ne pristajemo na priču da se ništa ne može promjeniti ili, još gore, da se takvi pokušaji ne isplate. Možda  neoliberalni svijet, na koji sve više utiču korporacije preko sve slabijih država, koje bi barem demokratske države morale štititi  javno dobro i brinuti se, da se zakoni sprovode za sve jednako, a ne u korist elite, ne nudi puno optimizma. Mada, ideja o promjeni svijeta nije na vidiku, može se pokušavati, raditi na promjeni ili barem na zaštiti partikularnih sfera, kao na primjer - da se pristup pijaćoj vodi reguliše ustavom . U suprotnom  voda će postati https://vgrmalaysia.net/ vlasništvo korporacija, što se već dešava u nekim prostorima u svijetu. Uvijek su postojali ljudi, koji su za slične poduhvate rizikovali slobodu, karijeru pa čak i svoj život. Na žalost, neki od njih su morali da odustanu, neke su uspjeli da “slome” , a neki su uspeli.

MONITOR: Kažite mi o samom činu pisanja i šta Vama ono predstavlja?

KUMERDEJ: Nikada ne tražim ideje ili motive, jer me oni sami nađu. Ali s godinama te ideje su sve kompleksnje, tako da često  moram  puno da tragam i istražujem. Prije nego što počnem da pišem, moram da otkrijem  specifičan  jezik, koji https://www.cialispascherfr24.com/acheter-cialis-pas-cher-pharmacie/ zahtjeva ideja romana ili priče, jer tek kada nađem jezik i pravi ritam mogu da  počenem da pišem. Kroz  pisanje literature mogu bolje da razumjem  mehanizme ljudske tamne materije, koja ima efekat na naše živote, ali su njeni mehanizmi u svakodnevici često netransparentni. Pored toga, književnost za mene predstavlja medij za stvaranje autonomnog svijeta, svijeta koji pruža i estetski užitak.

MONITOR: Prema Vašim pričama studenti režije snimili su kratke televizijske drame. Pretpostavljam da ste ih pogledali pa mi kažite o tom osjećaju kad gledate djelo nastalo iz Vaših priča.

KUMERDEJ: Za diplomski rad studenti filmske režije ljubljanske Akademije za pozorište, radio, film i televiziju su 2008. godine snimili kratke TV drame na osnovu zbirke kratkih prića Fragma.  Za mene je bilo najbitnije, da su ih moje priče toliko inspirisale, da su kroz njih stvarili svoje vlastite  umjetničke univerzume.

Miroslav MINIĆ

(MONITOR; broj 1343, 15.jul 2016)

ŠANSA JE U IZBJEGAVANJU PREDAJE

Roman Čvor mladog crnogorskog autora Nikole Nikolića nedavno je predstavljen podgoričkoj publici u knjižari Karver. Nikola Nikolić je rođen 1989. u Podgorici. Student je Fakulteta političkih nauka. Čvor je njegov prvi roman.

MONITOR: Roman “Čvor” , kako je rekla Božena Jelušić, priča je o potrazi za uporištem, kao i obračun sa raznim strahovima koje izaziva naša svokodnevica. Kako je nastao roman, s kojim ste se problemima sve suočavali i koliko dugo ste pisali dok niste razvezali čvor?

NIKOLIĆ: Složen stvaralački proces stoji iza svakog djela, pa tako i iza romana. Centralna ideja, koju sam potom dograđivao simbolima, motivima i dragocjenim iskustvenim materijalom, začeta je dugo prije nego što sam se usudio da je počnem razvijati na papiru. Tek kada sam nazreo konture budućeg djela, odlučio sam se za konkretizaciju ideje. Nijesam se dvoumio oko forme teksta – bez obzira na veliku energiju koju ta forma iziskuje, pogotovo ukoliko je u pitanju autorov prvijenac, romaneskna forma, dakle, učinila mi se najboljim okvirom za zamišljenu temu. S manjim i većim pauzama, tokom kojih sam prikupljao dodatnu građu i podsticao inspiraciju, stvaranje Čvora trajalo je devet mjeseci. Nakon završnog sređivanja teksta, književnog final-touch-a, uslijedila je potraga za izdavačima. Nepostojanje književnih konkursa veliki je problem naše kulturne scene, pa su mladi autori prepušteni samima sebi. Srećom, uspio sam pronaći sponzora i zainteresovanog izdavača, te je Čvor ugledao svjetlost dana. To čini da se navedeni problemi polako zaborave.

MONITOR: Imena mjesta u romanu nisu navedena, ali roman je pun asocijacija i simbola kao što je i ime glavnog junaka. Kraj romana ostavlja čitaocu razna tumačenja . Koliko vam je bilo važno da roman bude u potpunosti shvaćen i prihvaćen i čime ste se vodili dok ste  ga pisali?

NIKOLIĆ: Upravo je izostanak toponima dio moje želje da dam univerzalan karakter temi kojom sam se bavio, a time i romanu. Svakako, nije teško zaključiti da se radi o Crnoj Gori. Prepoznaju se primorska i planinska mjesta, kao i glavni grad. Čitaoci će u mom djelu pronaći mnogo savremenih dilema, suštinski vezanih za turbulentan tranzicioni period kroz koje prolazi naše društvo. U tom smislu, kao što ste pomenuli, ime glavnog junaka ima simboličnu konotaciju i tendira prema grubosti i dramatici egzistencije. Takođe, prisustvo simbola i različitih stilskih tehnika omogućuje raznoliko tumačenje kraja samog romana, ali i njegovih ideja. Smatram da je čar književnog djela upravo u tom vidu komunikacije sa čitaocima; zalazeći sve dublje u radnju, oni postaju njen neodvojiv dio, a naoružani očekivanjima, sumnjama i željama, donose završni sud. Smisao djela nije fiksiran. Bez obzira na smjernice koje autor koristi i ciljeve kojima se vodi, čitalac nije sputan tim stvaralačkim pitanjima, već slobodan da, u skladu sa svojim literarnim osjećanjem, sumira pročitano i donese sopstvene, originalne zaključke.

MONITOR: Vrlo vješto ste kritikovali svijet u kojem živimo. Predstavili ste cijelu dramu i psihološka stanja savremenog čovjeka. Ovim se romanom na svojstven način bunite protiv besmisla koje nas je zadesilo posljednjih decenija?

NIKOLIĆ:Neodgovorno je upuštati se u koštac s aktuelnim temama, a ne biti kritičan. Pohlepa, nasilje, strah, razni oblici čovjekove ugroženosti koji idu do apsurdnog, samo su dio našeg svakodnevnog života. Za pisca, to su gotovo srećne okolnosti, jer su nepresušan izvor za raznovrsna umjetnička oblikovanja. Mnoge društvene devijacije ostale su kao relikti prošlosti, dok su neke produkt sudara sa dominantnim globalnim uticajima. Angažovanost pisca nužna je u današnjem vremenu. Kada opisuje zbilju, on ne smije upravljati kompas isključivo ka uzvišenom i lijepom, ka onom što nam je, htjeli ili ne, strano, jer će se igla neprestano otimati ka drugoj strani. A tamo neprestano krčka, kao stalno aktivni vulkan. U takvoj atmosferi nesigurnosti pojedinac je izgubljen, prepušten valovima uzburkane svakodnevice. Jedina šansa je u izbjegavanju predaje, u shvatanju da neodgovarajuću stvarnost treba mijenjati, nikako joj se povinovati.

MONITOR: Balša Brković je rekao da ste izbjegli česte zamke u književnosti da grad postane simbol svega zlog, a priroda spas.

NIKOLIĆ: Nekako je postalo opšteprihvaćeno, makar što se literature tiče, da je grad stjecište i najbolji pokazatelj svih naših slabosti. S druge strane, selo, naseobina bliža prirodi i iskonu, doživljava se kao posljednja ljudska oaza, što u neku ruku i jeste. Međutim, samo onome ko je zasićen modernim životom, selo se može učiniti apsolutno čistim, nedodirljivim za nova zla. Ali ljudskom je toliko postalo sve dosežno, da su se i te posljednje oaze našle u opasnosti. Junak mog romana će u selu i planini potražiti mir, ohrabren najljepšim slikama koje ga od djetinjstva vežu za taj kraj, ali će se upravo tamo suočiti sa svojim najvećim iskušenjima. Drago mi je što ljudi koji dobro poznaju literaturu primjećuju to odstupanje od opšteg mjesta.

MONITOR: Djelo je okarekterisano kako ima duboke korijene u crnogorskom literarnom nasljeđu,  pa me zanima koje to naše pisce najviše cijenite i mislite da su prevazišli okvire nacionalne književnosti?

NIKOLIĆ: Pišući roman, nijesam se ugledao na druga književna djela, već sam nastojao biti originalan, u pogledu glavne teme kojom sam se bavio, ali i narativnih tehnika koje sam koristio. Svakako, u djelima koja se bave konkretnim područjem i mentalitetom, nužno je preplitanje određenih motiva i arhetipova. U tom smislu, pročitano čuči u podsvijesti umjetnika i nesumnjivo ga golica u pojedinim trenucima. Crna Gora može se pohvaliti bogatim literarnim nasljeđem. Od starijih pisaca, istakao bih začetnika crnogorske proze Stefana Mitrova Ljubišu, zatim našeg prvog romanopisca Rista Ratkovića, kao i najvećeg crnogorskog romansijera, Mihaila Lalića. Značajna imena novije crnogorske književnosti svakako su Miodrag Bulatović i Branimir Šćepanović. Početkom prošle decenije pojavljuje se grupa stvaralaca koji osavremenjuju crnogorski prozni izraz. To su Balša Brković, Ognjen Spahić, Andrej Nikolaidis, a slijede ih pisci debitanti kao što su Olja Knežević i Đuro Radosavović. Crnogorska književna scena zaista ima šta ponuditi našim, ali i stranim čitaocima.

MONITOR: O romanu su već izrečene izuzetno afirmativne kritike. Da li radite na tome da se knjiga pojavi van granica Crne Gore i da se prevede?

NIKOLIĆ: Pozitivna kritika svakako djeluje stimulativno, predstavlja veliki podstrek za svakog autora. To će upravo možda pomoći promociji knjige i van naših granica. Da li će se to desiti ili ne, nezahvalno je prognozirati. Pohvale poznate srpske književnice, Grozdane Olujić, dobitnice NIN-ove nagrade, možda su nagovještaj neke takve mogućnosti.

Miroslav MINIĆ

(MONITOR)