UMJETNICI TEŽE BOLJEM SVIJETU
Škotska pjesnikinja Jenny Lindsay bila je gošća Međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2018, koji je nedavno održan u knjižari Karver u Podgorici. Jedna je od najpoznatijih izvođačica pozije, izgovorene riječi. Gutter časopis je opisao kao jednu od najboljih škotskih inovatorki u kulturi. Nastupala je širom Velike Britanije na različitim festivalima i događajima uključujući Latitude, Međunarodni književni festival u Edinburgu i Ubud festival pisaca i čitalaca na Baliju. Bila je jedna od glavnih organizatorki Nacionalnog kolektiva, kulturne kampanje za nezavisnost Škotske 2012-2014, a redovna je komentatorka na temu politike, poezije i kulture. Autorka je jedne kolekcije i dva pamfleta poezije, bila je šampionka na BBC Slam takmičenju 2012.godine i na listi za Jerwood Compton stipendiju za poeziju 2017.godine. Njen samostalni show The Script The Wee Review i The Scotsman su opisali kao jednu od najpotrebnijih izvedbi poezije izgovorene riječi i prkosno, elokventno i inspirativno.
MONITOR: Gostovali ste u Podgorici, na Festivalu Odakle zovem, pa mi kažite kako je došlo do te saradnje?
LINDSAY: Dobila sam poziv od glumice Varje Đukić, menadžerke Festivala Odakle zovem, nakon što je učestvovala u projektu Momentum prošlog avgusta u organizaciji Kreativne Škotske i Britanskog savjeta. Nakon što je posjetila Edinburg, osjetila grad festivala, obezbijedila je sredstva da dovede škotsku spisateljicu na festival. Zaista sam bila oduševljena pozivom i mislim da to što smo obje umjetnice jeste razlog uzajamnog interesovanja za saradnju, koja se pokazala uspješnom.
MONITOR: Podgorička publika je sa oduševljenem prihvatila Vaš nastup. Kakve nosite utiske iz Crne Gore?
LINDSAY: Nikada ranije nisam bila u Crnoj Gori, niti u tom dijelu svijeta. Mislim da riječ koja najbolje opisuje moju reakciju na Crnu Goru jeste nadahnuće. Zaista prelijepa zemlja, a napustila sam je sa željom da istražim kulturu, istoriju, politiku, način na koji moć funkcioniše u zemlji. Ostali učesnici festivala su me inspirisali da zagrebem ispod površine razumijevanja svih ovih stvari o kojima sam uopšteno učila na univerzitetu. Ali najveći utisak ostavili su ljudi koje sam upoznala u toku mog boravka. Nikada ranije se nisam povezala sa grupom ljudi tako brzo i istinski uživala u razgovorima nakon događaja na festivalu, u otvorenosti i velikodušnosti mojih domaćina, ali takođe sam bila i više nego oduševljena reakcijom publike na moje djelo This Script.
MONITOR: Svirali ste klavir i pisali tekstove pjesama koji su se izvodili uz muziku. Kad je nastao taj prelomni trenutak da ste počeli da govorite stihove, da imate svoj poetski šou?
LINDSAY: Odrasla sam znajući da želim da se bavim pisanjem i performansom. Prvobitno sam uživala u glumi i pisala poeziju, ali sam je u to vrijeme nazivala tekstom s obzirom na to da sam htjela da budem kantautor. Imala sam malo uspjeha sa tim, do trenutka kada su mi obili stan i ukrali električni klavir. Nisam mogla da priuštim sebi drugi pa sam počela da izvodim moje tekstove na muzičkim događajima - samo mikrofon i ja. Osjećaj je bio divan i oslobađajući. U mojim ranim dvadesetim sam otkrila underground scenu poezije žive riječi. Bila sam odlučna u tome da učinim ovu formu umjetnosti poznatijom i tako sam počela sa organizacijom događaja čiji su sastavni dio bili živa poezija, autori, muzičari. Svoju cijelu umjetničku karijeru sam posvetila isticanju rada drugih ljudi. To je bio kao kulturni aktivizam i nije bilo lako ubijediti tradicionalne institucije da obrate pažnju, ali ne žalim ni za čim! Poezija žive riječi za mene je jedna od najmoćnijih formi umjetnosti a i najiskrenija.
MONITOR: Vaša producentska kuća Flint and Pitch se bavi teatrom i muzikom, a našla se na listi časopisa The List u top 100 organizacija u 2017. godini. Volio bih da mi kažete o umjetničkim projektima?
LINDSAY: Moji nastupi su vremenom počeli da se održavaju na mnogo većim mjestima i festivalima. Jedna od saradnji na koju sam najviše ponosna posljednjih godina je sa Lyceum teatrom koji vodi novi umjetnički direktor David Greig koji prati uspon žive riječi već neko vrijeme i željan je da pruži priliku u tradicionalnom pozorišnom okruženju. Za mene, pjesnici žive riječi imaju važan glas - obično su samouki, jako zainteresovani za politiku i vole da istražuju teme i probleme koji se smatraju tabuom. Moj cilj je da pronađem način da se ove teme što primamljivije prikažu raznovrsnoj publici; ove ideje ne treba zanemariti i bilo bi sebično od nas koji živimo u zapadnoj demokratiji da ne izazovemo moć i ispitamo ortodoksije. Sa produkcijom Flint & Pitch vodim tri različita događaja, Te Flint & Pitch Revue noć zabave koja uključuje dva muzička nastupa i tri nastupa žive riječi sa mnom kao učesnicom i domaćinom, ponekad uz pratnju komičarke Sian Bevan. Drugi je Flint & Pitch Presents u kojem promovišem solo nastupe u trajanju od jednog sata, i treći tip događaja koji ću nadam se početi sledeće godine jeste političko-društveni show pod nazivom Nepriznati zakonodavci, gdje će pisci i pjesnici stvarati provokacije koje će predstavljati aktuelnim lokalnim i nacionalnim zakonodavcima… Još uvijek radim na tome.
MONITOR: ,,The Script” je crnogorska publika mogla da čita u prevodu Marije krivokapić. Kako je nastao taj tekst – koje su to teme koje su vas podstakle da ga napišete?
LINDSAY: This Script je nastao iz bijesa, zbunjenosti, iskrenog straha i frustracije na stanje feminističke debate u Velikoj Britaniji i šire; to je bio odgovor na samozadovoljstvo koje smatram opasnim u zapadnoj politici, a napisala sam ga tako da svoje ideje u borbi protiv ovih opasnih ideja predstavim publici na zabavan, ličan ali i visoko politički način. This Script je lično putovanje, inspirisano #MeToo kampanjom i pun je empatije, solidarnosti i ljudske povezanosti. Čak se negdje i u Škotskoj smatra kontroverznim show-om, ali je do sada dobio sjajne reakcije.
MONITOR: Koji je najveći izazov za umjetnice u 21.vijeku?
LINDSAY: Kao i uvijek, da budu prepoznate. Da im bude dozvoljeno da govore. Bilo bi smiješno da kažem da nisam prepoznala privilegije koje imam živeći u gradu poput Edinburga, ali čak i tu se može osjetiti neka vrsta nenaklonosti prema autorkama koje otvoreno govore. Na primjer, neke moje kolege su opisali kao “provokatore” dok smo ja i moje koleginice “kontroverzne” i “ogorčene”. Postoji opsesija mladima i ljepotom u izvođačkoj umjetnosti koja je sveprisutna. Ovi kulturološki i rodni tropovi utiču naravno na majke, žene koje su majke često su tiho brisane sa liste događaja, često nesvjesno od strane organizatora festivala. Umjetnice su često takođe okrutne prema sebi, internalizujući ideju da njihova vrijednost leži u tome da se vizuelno dopadnu muškarcu a ne kroz moć svojih ideja. This Script se takođe bavi time.
MONITOR: Koliko je umjetnost važna i vjerujete li da se njom može mijenjati svijet?
LINDSAY: Umjetnici odgovaraju na već postojeću kulturu, ali i formiraju svoju. Mijenjaju je na načine da to odmah možda i nije moguće prepoznati. Mislim da bi bilo pogrešno da kažem, kao što je Shelley rekao, da su “pjesnici nepriznati zakonodavci svijeta”, ali bih rekla da načini na koje umjetnici percipiraju i oblikuju moć i korupciju pružaju mogućnost da se promijene stvari na bolje; uključujući i one, ako se usuđujem da kažem, koji su najkorumpiraniji. Umjetnici pokazuju hrabrost, ne prihvataju status quo i konstantno teže zamišljanju boljeg svijeta.
MONITOR: Kolika je snaga poezije?
LINDSAY: Da pruži živopisan i maštovit osjećaj situacije, da artikuliše ideje kroz zabavan pristup jeziku što je ujedno vještina, a za mnoge postane i opsesija.
Miroslav MINIĆ
(MONITOR, broj 1448, 20. jul 2018)
