POETIKAZEMLJE

Marija Dragnić: Poezija je nepokolebljiv bunt sa puno ljubavi

“Prvu pjesmu sam napisala prije otprilike dvadesetak godina. Spontano sam bilježila stihove praveći lirske dnevnike, albume pjesničkih slika ili filozofske poetske skice punih par decenija prije nego sam konačno shvatila da poezija nije moj hobi, već poziv. Kada se desio taj trenutak osvješćivanja, čak nekoliko godina nakon moje prve objavljene knjige, odlučila sam da na njega odgovornije odgovorim”, priča za portal Onogošt nikšićka pjesnikinja Marija Dragnić, sjećajući se svojih početaka u lirici.

Kako kaže, od „trenutka osvješćivanja“ je u ćošak radne sobe sklonila četiri rukopisa i odlučila da strpljivo sačeka ovaj peti koji će ove godine biti objavljen u Bijelom Polju i Beogradu.

„Rad na toj knjizi je završen, ali već sada je vidim kao preskočenu prečku koju sljedećeg puta moram podići makar za pedalj. Vjerujem kako je zadatak umjetnika da uvijek iznova osvaja divlji svijet i ukroćenog ga vodi novim stazama do onih mjesta do kojih ne stiže prostor“, kaže Marija dodajući da u ovom trenutku, kao i mnogo puta do sada, ima osjećaj da je tek na početku.

Ipak, Marija se poezijom bavi iz ljubavi, a kaže da, kako bi platila račune, predaje engleski jezik „dobroj djeci jedne beogradske gimnazije“.

„To je ono što trenutno zovem svojom profesijom. Poezija je moj kanal komunikacije sa srcem svijeta, tanki lanac što veže dimenzije koje osmišljavam za reljef svakodnevice. Pisanje pjesme za mene predstavlja stvaranje portala ka beskompromisnom prostoru kreativne imaginacije“, objašnjava talentovana Marija.

Kaže da uvijek uživa da iznova definiše taj odnos poezije i nje same.

„Poezija koju pišem je doživljaj realnosti što je dijelimo, ili barem susreta naših pojedinačnih ”realnosti” koje su međuzavisne, preveden na jezik carstva podsvijesti koji teži unapređivanju svoje komunikativnosti, teži univerzalnosti. Ona je i vitalnost na koju se život ugleda, svjetlost samoodrživa u vrcanju, ili, kako piše Matić, „neprekidna svežina sveta“. Kao ideal lebdi iznad naših svakodnevnih koračanja, ali je paukovim nitima čvrsto vezana za zemlju, i ono što vri duboko ispod nje. Poezija je obavezno i nepokolebljivi bunt, bunt sa puno ljubavi“, nastavlja nadahnuto ova Nikšićanka.

„Zlatno doba“ – knjiga kojoj se uvijek vraća

Na pitanje šta ova pjesnikinja voli da čita i koja je njoj omiljena pjesma, kaže da to u njenom slučaju nije „fiksiran“ izbor.

„Odnos prema pročitanom, kao i prema sopstvenom tekstu je živ i vrlo promjenjiv. Privlačna mi je onirička atmosfera iz koje izranjaju neobične i svježe pjesničke slike probijajući u širok prostor za rezoniranje misli i emocija. U tom kontekstu, mogla bih da pomenem Karanovićevu zbirku ironičnog naslova „Zlatno doba“ kojoj se u poslednje vrijeme vratim gotovo svakog dana. Još nekoliko riječi mi trenutno ”odzvanjaju u ušima” nakon današnjeg čitanja. To su stihovi mlade Jane Radičević — godina je 2017. / i sredina nije ruralna / mada središte jeste, i lucidno zapažanje Milana Milišića koji kaže — Riječi su došle na mjesto činjenica / kao fetiši na mjesto slobode“, nabraja Marija, a planovi za dalje su joj „ponovo osvojiti sebe i svijet. Učiniti život i tekst gušćim“.

Nagrada na konkursu Ratkovićevih večeri poezije

Marija je prije par mjeseci nagrađena prvom nagradom na konkursu Ratkovićevih večeri poezije za 2018. za rukopis „Konfabulacije“ koji će biti objavljen ove godine.

„Smatram konkurs „Ratkovićevih večeri poezije“ značajnim jer je regionalnog karaktera, a cijela manifestacija funkcioniše na međunarodnom nivou i divno je što mladi autori imaju priliku da se sretnu, razmijene informacije i iskustva, i čuju afirmisane autore iz svih krajeva svijeta. Nagradi sam se obradovala jer je ovaj književni susret u Bijelom Polju treći put na mojoj vremenskoj liniji, pozicioniran slično kao neki preokreti u mom radu i drago mi je što se ovaj petogodišnji razvojni luk od moje prve knjige preko nekoliko neobjavljenih rukopisa završio baš ovim priznanjem“, kaže Marija.

U nagrađenom rukopisu „Konfabulacije“, trudila se, kaže, da kroz lične priče lirskih subjekata (koji uranjaju u jedinstven glas i lik) postavi pitanja isprovocirana aktuelnim socio-psihološkim ustrojstvom, a koja se tiču potiskivanja emotivnih stanja u jurnjavi za (samo)dokazivanjem, želje za posjedovanjem (i želje za posjedovanjem drugog), otuđenosti, komunikacijskih mimohoda, potrage za individualnom slobodom i ponovnim osvajanjem jedinstva ličnosti u fragmentiranoj svakodnevnici.

Poezija nalazi put i do mladih Nikšićana

Iako smo svakodnevno u prilici da čujemo da mladi sve manje čitaju, nikšićka pjesnikinja ne misli tako.

„Pratim kako rastu izdavačke kuće, kako živi pjesnička scena, onlajn i uživo. Sigurno ste zapazili kako u Crnoj Gori sad već imamo talas mlade, mahom ženske poezije koja zauzima svoju primijećenu poziciju na regionalnoj sceni. Pretpostavljam da svi ti autori ujedno moraju biti i entuzijastični čitaoci. Volim da vjerujem kako poezija uvijek nađe put do svog čitaoca“, optimistična je ona dodajući kako bi voljela da mladi čitaju bilo šta što im se dopada, i potom puste da se veze od knjige do knjige razvijaju i njihova čitalačka mapa širi.

Na tom putu bi im, smatra, mogla pomoći i bolja organizacija školske lektire, otvaranje zakalemljenih kapija kanona za nove i drugačije autore.

„Još, dodala bih da vezanost za knjigu koju možete držati u rukama nije samo romantična navika, može imati i blagotvorno dejstvo na koncentraciju, što u sadašnjem trenutku nije zanemarljivo. Nedostatak hiperveza između korica može pojačati intezitet uživanja u čitanju, ako vam je ta senzacija bliska i bitna, ali i nagnati na kvalitetnije istraživanje, iako to možda zvuči paradoksalno“, savjetuje ona šaljivo dodajući da se ne osjeća dobro u ulozi savjetodavca.

Tanja Bakić: Kod rokenrola nema foliranja

Crnogorska književnica Tanja Bakić napisala je muzičku biografiju “Brian Jones i njegov bend”, a kaže da je i sama željela da čita baš takvu knjigu o osnivaču Rolling Stonesa. Za “Vijesti” govori o svom najnovijem djelu, inspiraciji i procesu rada, te statusu poezije i prevodilaštva kojima se takođe aktivno bavi.

Iako se rijetko sreće da umjetnik sa naših prostora (na)piše biografiju velike svjetske ličnosti, posebno nekoga ko je ostavio neizbrisivog traga u muzici i rock and rollu, crnogorska književnica, poetesa, prevoditeljka Tanja Bakić (se odvažila) i napisala je baš onakvu knjigu kakvu je ona htjela da čita - o osnivaču kultnih Rolling Stonesa, o Brajanu Džonsu. Tako je nedavno, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije i izdavačke kuće “Nova knjiga”, objavila djelo “muzičko-dokumentarne nefikcije”, odnosno muzičku biografiju pod nazivom „Brian Jones i njegov bend“.

Ipak, i sama umjetnica ističe da su lik i djelo Brajana Džonsa danas manje poznati, pa je tako malo ljudi i upućeno da se ove godine obilježava 50 godina od njegove, još uvijek nerazjašnjene, smrti. Slučajno ili ne, knjiga Bakićeve je izašla baš uoči ovog jubileja. Ova muzička biografija donosi savršenu dokumentarističku nit koja spaja fotografije, izjave, slutnje, fakte i mistike... Pisana je tako da nije neophodno da čitalac u čijim se rukama knjiga nađe ima prethodno znanje, bilo o Džonsu ili o njegovom bendu.

Crnogorska književnica koja se ističe svojim stilom, interesovanjima i tematikom kojom se bavi, pored svojih knjiga, zastupljena je i u brojnim svjetskim antologijama i časopisima, a izdvaja se i po nesvakidašnjoj vezi poezije i rock and rolla koja se osjeća kako u njenim radovima, tako i u nastupima, razgovorima, istraživanjima...

Međunarodni žiri istoričara umjetnosti ju je dva puta birao za crnogorskog predstavnika na Bijenalu umjetnika Evrope i Mediterana - Ankona (2013) i Milano (2015). Već 15 godina se bavi umjetničkim i naučnim radom u zemlji i inostranstvu, a nedavno je dobila prvo priznanje iz Crne Gore - stipendiju Ministarstva nauke Crne Gore za doktorske studije i boravak u Londonu, i istraživanje.

Za “Vijesti” govori o ideji, inspiraciji i procesu pisanja ove muzičke biografije, otkriva šta je to što će čitaoce privući, ali komentariše i status poezije, ali i prevodilaštva u Crnoj Gori i svijetu danas...

Možda je ime i značaj Brajana Džonsa malo zanemaren ili zapostavljen u svijetu muzike, pa i rok kulture uopšte, ali rekla bih da je u pitanju veoma bitna, neprolazna ličnost koja je uticala na razvoj i muzike i rock and rolla, a onda i na nastajanje i postojanje kultnih Rolling Stonesa. Kako bi predstavila ovu knjigu čitaocima koji još uvijek nijesu došli do nje ili je nijesu čitali, i da li bi otkrila šta je bila motivacija da se posvetiš ovoj ličnosti i ovakvoj knjizi?

Ime Brajana Džonsa, njegov cjelokupan muzički angažman i doprinos koji je ostvario za vrijeme svog kratkog života kao osnivač i lider jednog od danas najvećih bendova u istoriji rock and roll muzike danas je malobrojnima poznato. Taj multiinstrumentalista, prvi slajd gitarista u Engleskoj, pionirski promoter blues muzike u Engleskoj, majstor instrumentalnog oblikovanja muzike i produkcije u studiju, rodonačelnik „svjetske muzike“, i konačno neko ko je kao profesionalni blues muzičar u svoj bend, koji je nazvao Rollinʼ Stones, primio tada anonimne muzičare Mika Džegera i Kita Ričardsa - je neko čija se pedesetogodišnjica smrti obilježava upravo ove, 2019. godine. Brajan Džons je umro u noći između 2. i 3. jula 1969. godine pod nikad razjašnjenim okolnostima, a članovi Rollingstonesa, naravno, neće praviti nikakve prigodne evente povodom obilježavanja ovog jubileja.

Dok sam radila na muzičkoj biografiji o Džimiju Hendriksu, koja je objavljena 2013. godine, ja sam osjećala da sve što više istražujem o Hendriksu, više, zapravo, saznajem o Brajanu, i da su konekcije koje postoje između ova dva muzičara nevjerovatne, ali takođe i malo istražene. I upravo tada sam formirala temu svoje naredne knjige. Rad na njoj trajao je nepunih šest godina, a podrazumijevao je istraživanje koje sam sprovodila u zemlji i inostranstvu. Najplodniji u svom tom mom radu bili su upravo trenuci kada sam razmišljala isključivo o muzici Rolling Stonesa. Moja namjera bila je da napišem knjigu koju će moći podjednako da čitaju kako poznavaoci ove tematike, tako i oni koji o njoj ne znaju gotovo ništa. Željela sam i da čitaoci u njoj ne nađu ništa što bi im bilo nerazumljivo - počev od načina na koji su obrađene različite teme i motivi, pa do samog stila kojim je knjiga pisana. Konačno - nastojala sam da napišem knjigu kakvu sam i sama željela da pročitam o Brajanu Džonsu, ali nisam, jer u jako rijetkom broju knjiga koje su napisane o Brajanu, našla sam samo jednu koja približno odgovara onim za čim tragam. Knjiga koju sam napisala jeste, dakle, upravo onakva kakvu bih ja kao čitalac željela da pročitam.

Da li su postojali trenuci kada ti se upuštanje u ovaj projekat činio kao preveliki zalogaj? Da li je bilo premišljanja, otežavajućih okolnosti ili, sa druge strane, anegdota i prijatnih i iznenađujuće pozitivnih prilika?

„Prevelik zalogaj“? Ne. Izbor teme je odgovarao mom poetskom senzibilitetu. Kažem „poetskom“, pošto me, prije svega, u poeziji koju i sama pišem, privlači mistika. Ja sam upravo u Brajanu Džonsu pronašla život obavijen velom misterije, i njegovu muziku kao plod nevjerovatnog muzičkog dara, u decenijama nakon njegove smrti često i osporavanog. To su bili neki od argumenata koji su me ubijedili da je ovo „tema za mene“. Naravno, njeno dublje i višegodišnje istraživanje još više je potvrdilo ovaj prvobitni utisak. Otežavajuće okolnosti jesu postojale - negativna recepcija Brajanovog muzičkog učinka od strane šire i uže publike, za koju su zaslužni prvenstveno članovi Rolling Stonesa, osporavanje njegovih istinskih muzičkih doprinosa, kao i loše napravljen film Stoned (2005), koji je takvu impresiju još više oblikovao. U takvom, jednom nepovoljnom oreolu koji se posthumno širio oko Brajana, trebalo je pišući biografsku knjigu o njemu, upravo iznaći postupke koji su, prije svega, opravdani i zasnovani na kontra-dokazima o njegovom angažmanu u bendu, a s druge strane, brinuti i da moj pripovjedački stil ostane na nivou prijemčivosti. Bilo je i iznenađujuće prijatnih trenutaka tokom rada, posebnom tokom mojih posjeta Britaniji, kada sam upoznavala ljude koji su ga znali i koji su o njemu emotivno zborili.

Sa kim si sarađivala i ko su bili tvoji izvori prilikom rada na ovom djelu? Koliko je bilo teško doći do njih i kako su prihvatali saznanje da se baviš Džonsom? Ili - kako si došla do vjerodostojne literature?

Lako je prepoznati vjerodostojnu literaturu o nekom predmetu ako se istinski, posvećeno i vremenski dugo njime bavite. Ono što nije preporučljivo svakako su internetski članci, koji najvećim dijelom nisu istraživački i često znaju da budu napisani „copy-paste“ procedurom preuzetom sa drugih izvora takođe upitne vjerodostojnosti. Nažalost, dešava se i da takvi članci budu prevedeni i objavljeni u našoj domaćoj štampi. Šira čitalačka, pa i laička, publika prihvatiće te članke za fakate, a uskostručna publika odmah će spoznati njihovu upitnu vrijednost. Dešavalo mi se, recimo, i da jedan isti članak o Brajanu Džonsu potpisan pod imenom jednog autora nađem na drugim mjestima, ali potpisanim pod imenima drugih autora. Ali to su već pitanja autorskih prava, časti, morala, ali i upitne umjetničke vrijednosti i vjerodostojnosti.

Meni je drago i da je insajder Rollingstonesa, Majkl Linsi Hog(Michael Lindsay Hogg), biološki sin Orsona Velsa i režiser mnogih muzičkih spotova i filmova Rollingstonesa (The Rolling Stones Rock and Roll Circus, Jumpin’ Jack Flash, Child of The Moon, Angie, Start me Up, itd.) dao specijalnu izjavu za moju knjigu. Radi se takođe i o osobi koja je bila prisutna na koncertu Rolling Stonesa u Hajd parku 5. jula 1969. slučajno posvećenom Brajanu Džonsu (nisu od tada, odnosno punih 50 godina Stonsi pravili prigodne evente u čast svog osnivača). Drago mi je i što je Majkl Linsi Hog u svojoj izjavi za moju knjigu izvršio i kraći osvrt na svoja iskustva sa snimanja ovih filmova.

U knjizi se takođe nalaze i fotografije - počev od kuće u Čeltnamu u kojoj je Brajan živio, preko nekih njujorških mjesta, pa do marokanskih muzičara, i čini mi se da upravo to uspješno spaja sve njene dokumentarističke elemente. Postoje li još neki momenti koje bi mogli otkriti (ili njima privući) čitaoce?

U knjizi su takođe objavljene i fotografije mjesta relevantnih za Brajana i Rollingstonese koje sam sama pravila od Londona, preko Njujorka i Maroka. Ne sve fotografije, već odabir od njih nekoliko uvrstila sam u knjigu, kako bih pospješila čitalački osjećaj dokumentarističke neposrednosti, ali i istorije viđene iz pozadine o kojoj fotografije govore najviše. Nadam se da sam u tome uspjela. Postoji i specijalno poglavlje koje sam posvetila filmskoj umjetnosti s osvrtom na Stonese, ali i poglavlje koje govori o Brajanovim odlascima u Maroko, i njegovim eksperimentisanjem sa tamošnjim muzičarima (gnawa i joujouka). Kad smo već kod toga, pomenula bih Master Musicians of Joujouka Festival u Maroku posvećen Brajanu Džonsu, koji se održava svake godine počev od 2008. u znak zahvalnosti Brajanu, koji je njihovo ime proslavio i uveo u svjetske muzičke vode. Ukratko, moja knjiga daje osvrt na ranu istoriju Rolling Stonesa, objašnjava kako je nastajala njihova muzika, pri čemu je istaknuta Brajanova uloga.
Poznato je da su tvoja interesovanja (i privatno) vezana, pored književnosti, za muziku i rokenrol, pa i rokenrol sub-kulturu... Koliko je to uticalo na stvaranje ove knjige ili uopšte na tvoje pronalaženje i ispoljavanje tih afiniteta u književnosti i struci uopšte?

Sama umjetnost je interdisciplinarna, tako da sam ja jedna od mnogih koja se u svom stvaralaštvu bavi raznim umjetničkim područjima. Početak mog bavljena rock and roll subkulturom u spisateljskom smislu bio je moj diplomski rad, koji opet jeste bio interdisciplinaran - spoj rock and roll muzike i engleske književnosti, sa fokusom na muziku Doorsa. Nakon toga sam sličnim temama nastavila da se bavim u hrvatskoj periodici.

Šta je to u rock and rollu što istrajava decenijama - kao muzika i kao način života?

Ljudi do kojih ta muzika istinski dopire. Kod rock and rolla nema foliranja. Ili ga volite, ili ga ne volite. Ali ako ga volite, volite ga svim srcem.
Poznata si i kao poetesa, ali i kao prevodilac... Kada je poezija u pitanju, pored svojih zbirki, zastupljena si u mnogim svjetskim antologijama, časopisima, uživala si u raznim internacionalnim književnim rezidencijama i stipendijama, bila pozvani gost na međunarodnim književnim festivalima i konferencijama... Na osnovu svog iskustva, kakav status ima poezija danas? Možda riječ pjesnika/inje nikada nije bila dovoljno cijenjena, ali kako se to promijenilo u današnjem, modernom svijetu i eri tehnologije?

I dalje se riječ pjesnika ne uvažava. Upravo zbog ubrzanog razvoja tehnologije, promijenila se i svijest u doživljaju poezije. Razvila se skribomanija, objavljivanje stihova po društvenim mrežama, kao i pjesničkih izdanja od strane raznih NVO, te samizdat formati, ali i činjenica da mnogi smatraju da se poezija olako piše i još lakše čita.

Koliko se prevodilaštvo razlikuje od svega toga i kakva je situacija, kada je prevodilaštvo u pitanju, u Crnoj Gori?

Crna Gora se maćehinski odnosi prema svojim književnim pevodiocima. Umjesto da ih stimuliše i nagrađuje kao svoj deficitarni umjetnički kadar, ona ih uporno ignoriše.

Na čemu trenutno radiš, kakvi su tvoji planovi za dalje?

Planova nemam, ali imam raznih ideja. Trenutno radim na jednom istraživanju iz oblasti digitalnih humanističkih nauka.

Umjetničkim i naučnim radom se bavi 15 godina, nedavno stiglo prvo priznanje iz CG

Da li bi mogla otkriti i neke detalje o tvom studijskom boravku u Engleskoj, šta podrazumijeva, kako je do toga došlo, koje su tvoje obaveze?

Tema mog doktorskog rada, zbog interdisciplinarnog karaktera, zahtijeva istraživanje nimalo neobičnog spoja engleske književnosti i likovne umjetnosti. S tim u vezi, dio svojih doktorskih studija provodim u Londonu na Katedri za istoriju umjetnosti pri Fakultetu za umjetnost i humanističke nauke Univerzitetskog koledža London. Ovaj fakultet pomenutog Univerziteta je po Timesovoj listi rangiran na visokom šestom mjestu u svijetu. Duh istraživanja koji tamo postoji, i mogućnosti koje nudi svakako su nešto što obogaćuje moje naučno iskustvo i o čemu mogu da govorim u superlativima. Primjećujem, recimo, da je u nastavi ovog tipa veliki akcenat dat na seminarima. Napominjem da mi je stipendija Ministarstva nauke Crne Gore koju sam dobila omogućila izvođenje doktorskih studija, boravak u Londonu, i istraživanje. Istovremeno je to i prvo priznanje za moj rad koje je ikad došlo iz Crne Gore, iako se aktivno 15 godina bavim umjetničkim i naučnim radom u zemlji i inostranstvu.

Nema trajnu inspiraciju, privlači je mistika, ali se ne ponavlja...

Da li u svojoj poeziji imaš neku trajnu inspiraciju, motiv, viziju i šta bi to bilo? Koliko ti stihovi omogućavaju da se iskažeš i povežeš sa onim što ti zapravo jesi, sa onim za čime tragaš, ali i sa publikom koja takođe dijeli ta stanja i potrebe?

Nemam trajnu inspiraciju, ali kao što rekoh maloprije - privlači me mistika. Mistika je umnogome odredila karakter mojih prethodnih zbirki. Međutim, nastojim da se ne ponavljam, tako da su moje nove pjesme ipak drugačije u odnosu na one iz prethodnih zbirki. Teme su sada više fokusirane na neposrednu aktuelnost i iskustvenog su karaktera, što se odrazilo i na formu, koja je poprimila i na dužini. U poeziji nemam očekivanja od publike. Prihvatila sam je za nešto što nikad neće postati mainstream. Ali, i pored te činjenice, ostala sam vjerna ovom književnom žanru, počev od prve zbirke, koju sam objavila u 15. godini života, i prve pjesme, koju sam objavila sa osam godina. Nisam nikada zalazila u eksperimentisanje sa proznim žanrovima kako bih se time primakla nečemu što se oduvijek tretiralao za mainstream. Jednostavno, znam ko ja jesam.

Da li je, zahvaljujući tehnološkoj (r)evoluciji, danas lakše ili teže afirmisati se kao poeta/esa, kao književnik/ca, autor/ka uopšte?

Nažalost, sredina u kojoj živimo, između ostalog, određuje i naš profesionalni karakter i mogućnosti. Jeste u tom pogledu lakše onima koji žive u više sređenim društvima. No, umjesto da se širimo u internacionalne prostore i učimo od pametnijih, mi volimo da se zatvaramo u omeđene prostore.