OVO JE SVIJET BRZE LOVE I LAKIH MISLI
Od početka devedesetih Dragan Radulović prisutan je na našoj književnoj i intelektualnoj sceni. Objavio je zbirku priča Petrifikacija, roman Auschwitz Café, katalog groteski Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu i zbirku pripovjedaka Splav Meduze. Diplomirao je filozofiju u Beogradu, a predaje je u Gimnaziji Danilo Kiš u Budvi.
MONITOR: Živite u “metropoli turizma” koja ima festival “Grad teatar”, ali nema pozorište, bioskop, salu za koncerte, ni knjižare, odnedavno ni biblioteku. Kako doživljavate kulturno urušavanje jednog takvog drevnog grada?
RADULOVIĆ: Ništa me više ne iznenađuje, jer ko je u posljednjih dvadeset godina htio pažljivije da posmatra društvenu stvarnost mogao je lako prepoznati bestijalni plan tranzicionih vitezova da obesmisle i unište sve čega se dotaknu. Budva je samo dobar primjer opšteg posrnuća društva, i jeziva ilustracija onoga što bahate i neodgovorne političke i poslovne elite mogu da urade u svijetu bez ikakvih ograničenja. I da se nešto razumijemo, niko nije došao sa strane, zaposjeo i počeo da uništava ovaj grad, uradili su to u prvom redu Budvani sami, oni su posjekli granu na kojoj sjede, smatrajući to poslovnim poduhvatom milenijuma. Strah me je da i crnogorsko društvo ne okonča na isti način, jer model je identičan.
A što se urušavanja kulture tiče, i to je sastavni dio strategije „totalnog turizma“: mudraci su smislili da ovaj grad bude živ samo tokom ljeta, a ljudi koji se ne uklope u takav ritam - odlaziće negdje drugo da žive. Najzad, kultura zahtijeva pažljivo promišljanje i dugoročan rad, a ovo je svijet brze love i lakih misli, u suštini nenaklonjen temeljnim vrijednostima. Međutim, nije to ništa strašno, može se sasvim lijepo živjeti i bez kulture. Očigledno, u pitanju je strategija „totalne mobilizacije“ lokalnih varvara, nipošto slučajnost ili incident.
MONITOR: Vaš roman “Auschwitz Café” teško je žanrovski odrediti - horor, kriminalistički roman, politički triler... Čak je narator pit-bul, veteran borbi pasa, a radnja se dešava u futurističkoj Budvi. Ovim se romanom na svojstven način bunite protiv besmisla koje nas je zadesilo posljednjih dvije decenije?
RADULOVIĆ: Ne cijenim literaturu koja svoje čitaoce u etičkom smislu ostavlja ravnodušnim, jer smatram da književnost ne smije da laska svijetu i da ga predstavlja ljepšim nego što jeste. Apologija svijeta nije zadatak književnosti, u to sam čvrsto ubijeđen. Ono što nam se događalo devedesetih, i čijih se posljedica nijesmo oslobodili, nije besmisao, nego zločin, i to onaj u kojemu smo kao društvo nesebično uživali. I upravo zbog toga užitka, skoro opšteg pristanka da se u naše ime svašta čini, jer bože moj trebalo je pobiti ljudsku gamad druge vjere i porobiti pola Balkana, mi danas živimo ovako tupo i neosjetljivo, dakle besmisleno. Ko je pomislio da ćemo proći a da ne platimo cijenu, grdno se prevario. No dobro, ako je kome zbog toga lakše, ni u drugim zemljama okruženja nije bolje, sve su to društva ozbiljno oboljela od vjerske isključivosti, nacionalizma i mržnje prema svemu što je različito.
Literatura pobune je svjedočanstvo ljudskog poraza, i ništa više. Ali dobro je dok je tako, jer u tim bitkama se dobija tek pošto se izgubi sve ono što poživinčena svijest smatra da je vrijedno pobjede.
MONITOR: I u zbirci “Splav Meduze” kombinujete različite žanrove, tako da priče izgledaju kao da ih i nije pisao isti autor. Zašto toliko mijenjate načine pisanja?
RADULOVIĆ: Iz krajnje sebičnih razloga: volim da se igram i da se prijatno osjećam u toj igri. Ne pripadam onim piscima koji smatraju da je pisanje nekakva muka i jad, jer da jeste – ko bi to, normalan, činio? Mijenjam tačke gledišta, primjenjujem različite narativne strategeme, pokušavam odjenuti likove o kojima pripovijedam u odjeću koja im najviše odgovara, ne da bih demonstrirao spisateljsku vještinu nego da bih postigao precizno određene ciljeve do kojih mi je stalo. Kako se ciljevi razlikuju iz priče u priču, tako je prirodno da se razlikuju i načini za njihovo ostvarenje. A s druge strane, moji čitaoci su književno veoma zahtjevni i sumnjam da bi mi oprostili ponavljanje jednog modela, odnosno očevidan nedostatak autorske spremnosti na iskušavanje novih oblika pripovijedanja.
MONITOR: U knjizi “Vitezovi ništavila” pojavljuju se aktuelni junaci našeg doba, koji predstavljaju svjedočanstvo vremena u kojem živimo.
RADULOVIĆ: Da, i to je bila neka vrsta promjene pisma. Iako je taj katalog groteski nastao nakon romana Auschwitz Café, mnogi ga kritičari, zbog jasne heurističke dobiti, radije tumače kao uvod tom djelu, a ne kao appendix, što bih ja možda više volio. Mene uopšte nijesu zanimali junaci našeg doba nego ništavilo vremena u kojem živimo. I tek na osnovu podrobne analize tog ništavila bilo je moguće književno uobličavati likove vitezova. U igri su, dakle, literarno definisani fenomeni društvenog sunovrata, a ne stvarno postojeći ljudi koji su mogli poslužiti kao uzori za likove. Književnost koju pišem ne doživljavam kao svratište, pa da se s ulice u nju ulazi, i do tog stava mi je veoma stalo. Tim prije što su Vitezovi u stvari neka vrsta teksta bijele magije: namjerno sam izoštravao cijelu priču, očekujući da zbog tog pretjerivanja u demonskom smjeru knjiga neće lako komunicirati sa čitalačkim doživljajem naše društvene zbilje. A dogodilo se upravo suprotno, to mi je najkomunikativnija knjiga.
MONITOR: U podnaslovu knjige je sintagma s teško spojivim riječima – “tranzicioni Diznilend”?
RADULOVIĆ: To je mitska zemlja, poput Lalićeve Leleje ili Foknerove Joknapatopfe, skoro do kraja ostvarena varvarska utopija, samo što se ne nalazi u prostoru koliko u vremenu, tačnije u jednom potpuno sumanutom i pervertiranom duhu uhronije. Tu sintagmu sam prvi put upotrijebio u romanu Auschwitz Café kao naziv za najobimniju cjelinu unutar knjige, i vjerujem da ono što se tamo zbiva može osvijetliti distopijske elemente o kojima je riječ. Nažalost, tranzicioni Diznilend je naša rđava beskonačnost, ovo jalovo crnogorsko presipanje iz ništa u koješta, u dvije riječi: neozbiljno postojanje, uz puno petardi i veselja u doba kuge… Ili, da budem do kraja precizan: jedva nam nekako ukinu vize, a mi uvodimo ekonomsko državljanstvo! Eto, to vam je tranzicioni Diznilend.
MONITOR: Imate značajan književni opus. Tri knjige ste objavili kao samizdat u Crnoj Gori, a tek četvrtu kod izdavača u Zagrebu. Jeste li se kad obratili nekom crnogorskom izdavaču? Da li ste se kad prijavili na neki izdavački konkurs Ministarstva kulture?
RADULOVIĆ: Da, obraćao sam se crnogorskim izdavačima u nekoliko navrata, ali samo za prve dvije knjige. Nijesmo se uspjeli dogovoriti o saradnji, i to je sasvim u redu. Ne vidim ništa sporno u samizdat varijanti, jer je najbitnije da se knjiga objavi kad joj je vrijeme za objavljivanje. Samizdat me ne čini ni boljim ni gorim piscem, to je samo banalna biobibliografska činjenica. Nikada se nijesam prijavljivao na izdavačke konkurse Ministarstva kulture, tako da ne znam kako funkcionišu.
MONITOR: Kao pisac kako gledate na novi crnogorski rječnik i pravopis. Hoćete li koristiti „nove“ riječi?
RADULOVIĆ: Moj crnogorski nacionalni https://www.cialispascherfr24.com/acheter-cialis-pro/ i kulturni identitet je stabilan, i sumnjam da ga išta može poremetiti. Takav je bio devedesetih godina, a takav je i danas. Što se tiče novih riječi, za ono što ja želim da napišem ili izgovorim sasvim su dovoljne i ove postojeće.
MONITOR: Više od deceniju radite u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. Kako je predavati filozofiju današnjoj omladini?
RADULOVIĆ: Volim taj poziv. Ima u njemu puno intelektualnog izazova, a povremeno, u onim zvjezdanim trenucima nastave, kada vidim iskricu razumijevanja u očima svojih učenika – uvjerim se da postoje male oaze smisla koje još uvijek pružaju otpor strategijama opšteg zaglupljivanja, oaze za koje se vrijedi boriti, i donekle mi bude lakše zbog toga. Uostalom, pogledamo li kakve su piljare tajkuni uspjeli da naprave od nekih fakulteta u Crnoj Gori, pojedine srednje škole su nam skoro Sorbone i Kembridži.
Miroslav MINIĆ
(MONITOR)
