OVO DRUŠTVO JE BOLESNO RAVNODUŠNO
Na svakom crnogorskom kiosku ovih dana sačekaće vas Paranoja u Podgorici, novi roman Balše Brkovića. Nakon samo dva mjeseca, roman je doživio drugo izdanje, što je prava rijetkost za crnogorsko izdavaštvo. Brković je objavio pet knjiga poezije, zbirku priča Berlinski krug, kao i roman Privatna galerija za koji je dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje. S jednim od najistaknutijih crnogorskih pisaca, sreli smo se u Maestru, gdje kao i u romanu glavni lik svako jutro ispija kafu i čita novine.
MONITOR: Vaš novi roman počinje “Tehnički, gledano, svi, ili gotovo svi događaji u ovoj priči su čista fikcija… Opet, sve to ne umanjuje njihovu istinitost”. Definitivno je “Paranoja u Podgorici” izazvala još veću buku od Vašeg prvijenca. Šta mislite zašto je to tako?
BRKOVIĆ: Zapravo riječ je o napomeni prije početka samog romana - koja je takođe u funkciji aktiviranja nekih mehanizama paranoje kao takve... Ali, to su igrice uobičajene u modernoj literaturi. Uostalom, priča o uvjerljivosti i istini u literaturi, o stvarnom i mogućem, traje još od Aristotela. Moja namjera je bila da ukažem na neke socijalne mehanizme i manire, da se na taj način dočara slika jednog vremena, da se prepoznaju rubni toposi današnjeg crnogorskog društva. Povodom buke - u principu dobro je kad knjige izazivaju buku, kako ste to rekli. Na jedan perverzan način ovo je društvo – bolesno ravnodušno. I sve je manje, ne samo knjiga, već bilo čega, što može izazvati buku. Tako da to i nije loše – tišina koliko god ponekad može biti ljekovita, zna da bude i vrlo opasna. Posebno ako je to način da jedno društvo, da jedna zajednica svojom tišinom potpiše moralnu kapitulaciju.
MONITOR: Iako su u romanima potpuno različiti likovi, “Paranoja” predstavlja svojevrsni nastavak “Privatne galerije”. Oba romana smještena su u današnju Podgoricu, Crnu Goru u kojoj obitavaju policajci, tajkuni, ministri, jedan gradonačelnik… ali i autsajderi, džezeri. Da li je roman kritika crnogorskog društva ili omaž toj drugačijoj Podgorici.
BRKOVIĆ: Ja se nadam da je i jedno i drugo. Meni je izuzetno važno da svjedočim postojanje te Druge Podgorice. I inače, svi pravi gradovi imaju tu vrstu dvojstva. Takozvana Druga Podgorica je znak da nije sve poklopila jeziva banalnost.
MONITOR: S obzirom na to da je roman za dva mjeseca doživio dva izdanja, slobodno možemo reći da je postao pravi bestseler u Crnoj Gori, što predstavlja svojevrsni presedan bar što se tiče beletristike. Da li kod nas pisac bestselera može da živi samo od pisanja?
BRKOVIĆ: Vrlo je malo prostora u današnjem svijetu gdje može da se živi samo od pisanja. Pogledajte prostor regiona, koliko god bili uspješni, većina pisaca radi i u medijima, pišu kolumne, bave se univerzitetskim radom i slično. Ali, piscu je važno da ima što više čitalaca. Tako je od Homera, i to se nikada neće promijeniti, bez obzira na retoriku ili pozu. Tiraži mojih romana su, najblaže rečeno, nevjerovatni za ovaj prostor. Znate, kada u zemlji od 650.000 stanovnika imate tiraž od deset hiljada primjeraka, to je kao da u Francuskoj prodate – milion primjeraka. Opet, u određenom smislu, pisac i živi samo od pisanja, bez obzira koliko od toga zarađuje. Može da se hrani i od nekih drugih poslova, ali, pravi pisac živi samo od pisanja. I tako je uvijek bilo. Ja se, u svakom slučaju, dobro osjećam u takvoj poziciji i nemam se namjeru nikome izvinjavati zbog toga što sam vjerovatno najčitaniji crnogorski pisac danas.
MONITOR: Nakon prvog romana, a i “Paranoje u Podgorici”, mnogi su se prepoznali… S obzirom na to da je ovo mala sredina, kakav je osjećaj živjeti u istom gradu zajedno s tim ljudima?
BRKOVIĆ: To bi za pisca bilo idealno – da živi u istom gradu sa svojim likovima. Ali, naravno, nikada nije tako. Stara je istina da nijedan književni lik nije čovjek.
MONITOR: Vaš glavni junak je bibliotekar, nekadašnji gimnazijalski profesor skandalozne prošlosti. Svakodnevno ispija jutarnju kafu u “Maestru”, izlazi u “Berlin”… Mnogi pisci odlaze iz rodnog grada, zemlje, kako bi mogli da pišu. Definitivno je Podgorica veoma inspirativna za vas.
BRKOVIĆ: Moglo bi se reći. Mada, da pojasnim: dva do sada objavljena romana, jedan koji će uskoro biti gotov, ali i jedan koji je tek u planovima, činiće zamišljeni –Podgorički kvartet. Ta četiri romana biće objedinjena samo prostorom i vremenom u kojem se radnja dešava, a to je baš ovaj grad i baš ovo vrijeme. Znate, Podgorica ima jednu prednost za literaturu – to je grad koji gotovo da ne postoji u književnosti. Ili je do skoro bilo tako. Jer starovaroške anegdote ne računam u ozbiljnu literaturu. Ovaj grad se nevjerovatno promijenio u samo pola vijeka, tako da je to jedna otvorena socijalna laboratorija, a to za pisca zna biti vrlo izazovna situacija. Latinoamerički pisci su, u ozračju booma pisali o tome – kada gradite na čistini ne postoji ništa što ograničava vašu imaginaciju.
MONITOR: Pokeraška mudrost je spasila junaka vašeg romana. Kako vi spašavate sebe od podgoričke paranoje.
BRKOVIĆ: S paranojom je nezgoda u tome što vas od nje mudrost ne spašava. Mudrost vas, na jedan paradoksalan način, upravo gura u ralje paranoje. Paranoja je privilegija onih koji znaju. Nikada nećete sresti glupog ili neznavenog paranoika. Ali, koliko god mi paranoja, upravo zbog svega toga, bila zanimljiva, književno zanimljiva, ja baš i ne spadam u paranoike. Kako da vam kažem – ako pišete o samoubistvu ne znači nužno da ste i samoubica. Ali, pokeraška mudrost koju ste spomenuli, može pomoći u mnogim drugim stvarima. Zanimljive su mudrosti, zanimljiv je nauk koji ima genezu u igri. Ponekad vjerujem da su neka od najdubljih saznanja rođena upravo iz igre...
MONITOR: O romanu su već izrečene izuzetno afirmativne kritike. Da vgrmalaysia.net li radite na tome da se knjiga pojavi van granica Crne Gore i da se prevede?
BRKOVIĆ: Na tome, ja se nadam, radi sama knjiga. To i ne pripada piscu. Već imam dogovor sa jednom ozbiljnom i zanimljivom beogradskom izdavačkom kućom, tako da će srpsko izdanje vjerovatno biti objavljeno na jesen ili do kraja godine.
MONITOR: Provokativni ste u kolumni koju objavljuju Vijesti svake subote? Da li vodite unutrašnji monolog ili imate određenu ciljnu grupu kojoj se obraćate?
BRKOVIĆ: Provokacija je legitimno i moćno stilsko sredstvo. Unutrašnji monolog ima smisla u književnosti, ali u novinarstvu bio bi potpuno besmislen. Tokom čitave nedjelje nailazim na tragove te subotnje komunikacije sa čitaocima, i moram reći da meni to mnogo znači.
MONITOR: Ima li trenutaka kad inspiracije za kolumnu stvarno nema i da li se desi da prisiljavate sebe na rad?
BRKOVIĆ: Živimo u vremenu koje je odista bogato inspiracijom te vrste. Gdje se god okrenete - teme vas same zovu... Pogledajte kako je bolesno ovo društvo, a bolesno je svako društvo koje počiva na Laži. Sada imate novopatriotski val u medijima, jer je stalno potrebno pronalaziti, markirati nove izdajnike, nove neprijatelje. Iole obrazovaniji čovjek zna što je to, i zna kako se zovu društva koja počivaju na fabrikovanju neprijatelja. Ali, moj utisak je da nigdje takozvani intelektualci, da nigdje ljudi od kojih se očekuje da misle, nisu tako voljno, srećno i bespogovorno uskočili u taj voz beščašća... Jedna od tipičnih manipulacija su takozvana identitetska pitanja. I, eto, neki dan čujem kako jedan novinar, u svojoj emisiji tvrdi, da u Crnoj Gori postoje oni koji su protiv identitetskih pitanja. Što je nonsens tipičan za priučene akcijaše: postoje kritički intelektualci koji misle da se spektar identitetskih pitanja koristi za jednu golemu manipulaciju javnim mnjenjem, a niko normalan nije protiv identitetskih pitanja načelno. Ali, ovako servirana ta pitanja postaju – mehanizmi za dalju proizvodnju neslobode. A to što crnogorski patriotski intelektualci tako radosno učestvuju u svemu tome, biće bitan detalj za neku konačnu sliku o svima njima, jednom, kad prođe ovaj medijski teror diletanata...
MONITOR: Od sredine devedesetih u Crnoj Gori postoji jedna potpuno nova književna scena, kojoj Vi svakako pripadate. Ti pisci su rasli i stvarali u Crnoj Gori, ali definitivno na njih nisu uticali oni naši književnici koje izučavamo u školama, niti tradicija. Kako biste nam objasnili tu pojavu?
BRKOVIĆ: Najvažniji momenat za tu novu književnu scenu bio je upravo – diskontinuitet, a to je ono o čemu pričate. Naša lektira bila je drugačija od ovdašnjih standarda, i to je najblagodarnija stvar koja nam se mogla desiti. Naša očekivanja od svijeta takođe su bila drugačija... A tako je bilo jer smo odrasli u jednoj kulturološki zanimljivoj zemlji, čak spektakularnoj – u kojoj se mnogo prevodilo. Zaostatak za normalnim svijetom tada je, sviđalo se to sada nekome ili ne, bio značajno manji, nego danas...
MONITOR: Za Vas se zna da ste oduvijek bili za crnogorski jezik. Kakav je Vaš stav prema novom crnogorskom pravopisu i rječniku?
BRKOVIĆ: Za mene je ključno bilo ime jezika. Ostvariti pravo da svoj jezik zovemo svojim imenom. Dakle – nema spora da je jezik četiri južnoslovenska naroda lingvistički gledano jedan jezik, ali, takođe je nesporno, da nikada, u svojoj istoriji, taj jezik nije dobio jasno i svima prihvatljivo zajedničko ime... Dakle – postojeći fakticitet dao je za pravo novom imenovanju crnogorskog jezika. Svemu nakon toga trebalo je pristupiti sa više takta, sa više znanja, bez brzopletosti i tako napornog crnogorskog diletantizma, koji na žalost, provijava iz svega... Kao pisac svoj jezik neću mijenjati, to je moje pravo, ja sam i ranije pisao i mislio na jeziku koji zovem crnogorskim. A stvar ovdašnje pameti je u tome da li ćete normiranje jezika da oslonite na nepismene babe, ili na svoje pisce i intelektualce... Ovdje je, dakako, sasvim predvidljivo, da u takvom jednom sučeljavanju – babe moraju izaći kao pobjednici.
MONITOR: Balša Brković i autocenzura?
BRKOVIĆ: Što bi bila autocenzura? U društvu gdje dobar dio pisaca liči tek na hitre kelnere? Gdje je autocenzura jedan od osnovnih socijalnih modusa? Autocenzura bi ovdje bila elementarna legitimizacija laži. A meni, prirodno, u takvom kolu – nije mjesto.
Miroslav MINIĆ
(MONITOR, broj 1033, 06. avgust 2010)
