Radovan Zogović (1907-1986) pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejista i kritičar rođen je u selu Mašnica u Polimlju. Gimnaziju je učio u Beranama, a studirao je u Skoplju.
Njegova najpoznatija djela su: Plameni golubovi, Povremeno zauvijek, Došljaci;
Pripovjetke: Pejzaži i nešto se dešava, Noć i pola vijeka…
Uz Majakovskog, Zogović je kao poetski uzor redovno isticao Njegoša. O “Gorskom vijencu“ često je pisao, a posebno o likovima Vuka Mandušića i sestre Batrićeve. Zanimao se i za prozu Stefana Mitrova Ljubiše, o kojoj je objavio zapažene radove
Njegovo djelo, u svemu savremeno i autentično, prilog je poeziji i literaturi 20. vijeka na mnogo širim prostorima.